Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

Oblaci i kiša, daljine izgubljene u sivilu, hladnoća i vlaga na ulicama, smradna studen u hotelu, živo osjećanje nezadovoljstva u meni. Sve pobjede trebalo bi odgađati za proljeće.

Ne želimo svjedoka za naše slabosti, a ako ih pred nekim krijemo, zašto bismo ga nazivali prijateljem?

A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu ine želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

- Ostani večeras kod mene - kaže kao da se brani od nečega, od prazne sobe, od usamljenosti, od misli na vrijeme što je prošlo.

Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad, nešto namjerno, nešto nesvjesno, osjećajući da mu trenutak prisnosti dopušta da ne bude oprezan prema sebi. Ali taj osjećaj vara, trenutak prisnosti je želja, drugi ga ne prihvata.

- Ljudima nije lako kad se otkrije njihova pokvarenost.- Ali ih to ne sprečava da budu pokvareni.- A kakvi bi tek bili kad bi mogli biti sigurni da će njihova djelatnost ostati neotkrivena.

Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, nidovoljno pametni da to ne pokušavaju...

Boli me glava od pića i noga zbog gelera. Za glavobolju sam ja kriv, za geler u nozi nisam: dobio sam ga u borbi za pomjenu svijeta. Glavobolju sam dobio želeći da sa svijetom uspostavim prisnost. Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego sa njim postati prisan.